Ideju o nomadskim umjetničkim paviljonima kao alternativi muzejima suvremene umjetnosti, koju je Francesca von Habsburg sa zakladom Thyssen-Bornemisza Art Contemporary (T-B A21) započela realizirati u Veneciji 2005. godine, moglo bi se s malo pretjerivanja nazvati «panpaviljonizacijom» globusa. Te je godine u okviru službenog programa Venecijanskog bijenala vizualnih umjetnosti po prvi put predstavljen paviljon „Your black horizon“ umjetničko-arhitektonskog dvojca Olafura Eliassona i Davida Adjayea. Neobična drvena konstrukcija, smještena na otoku San Lazzaro degli Armeni, izvan tradicionalnih ruta bijenalne publike željne da u što kraćem vremenu obiđu što je moguće prostorno zgusnutije izložbene sadržaje, prije je bila fama 51. venecijanskog bijenala nego što ju je stvarno vidio velik broj posjetitelja Mostre. Stoga se uključivanje paviljona u program Bijenala arhitekture sljedeće 2006. godine kao hibridnog, umjetničko-arhitektonskog projekta činilo samorazumljivom odlukom. Paviljon je mirovao, ali mijenjala se (vrsta) publika.